Željko Sekula – Šarkić: Otočanin koji se nije vratio iz Oluje, ali njegovo ime danas živi
Imao je samo 30 godina. Suprugu Jadranku, sina Dejana i kćer Nataliju. Imao je svoj Otočac, obitelj, prijatelje i život koji je tek trebao donijeti još mnogo uspomena. A onda je došao 4. kolovoza 1995. godine – dan koji je za Hrvatsku označio početak Vojno-redarstvene operacije Oluja, a za obitelj Sekula zauvijek ostao dan najveće boli.
Željko Sekula – Šarkić rođen je 16. veljače 1965. godine. Bio je pripadnik 133. domobranske pukovnije Otočac, a oni koji su ga poznavali pamte ga kao hrabrog, energičnog, odlučnog i neustrašivog čovjeka, spremnog pomoći drugome i čovjeka na kojega se moglo računati. Kada je Hrvatska prolazila kroz najteže dane svoje novije povijesti, Željko je stao u obranu svoje zemlje, svoga doma i svoga kraja. Nije znao hoće li se vratiti, ali znao je zašto je otišao.
Dana 4. kolovoza 1995. godine poginuo je u Zalužnici. Dok je za Hrvatsku počinjala Oluja, za njegovu je obitelj počeo život bez supruga i oca. Za Jadranku to je bio dan kada je izgubila muža, za Dejana dan kada je izgubio oca, a za Nataliju dan kada je ostala bez očevog zagrljaja. Za cijelu obitelj Sekula život se podijelio na ono prije i ono poslije Željka.
Željko je imao samo trideset godina. Pred njim su trebale biti godine života, obiteljski ručkovi, rođendani njegove djece, razgovori sa sinom, zagrljaji s kćeri i još bezbroj običnih, svakodnevnih trenutaka koji tek kasnije postanu najdragocjenije uspomene. Mogao je gledati svoju djecu kako odrastaju, stvarati nove uspomene i dočekati starost sa svojom suprugom. Rat mu tu priliku nije dao.
Zato kada danas govorimo o Oluji, slobodi i stvaranju hrvatske države, ne smijemo govoriti samo o vojnim operacijama, datumima i povijesnim događajima. Iza svake povijesne priče nalaze se ljudi. Iza svakog imena poginulog branitelja nalazi se cijeli jedan život, obitelj, ljubav, planovi i snovi. Iza svakog poginulog branitelja ostala je majka koja je čekala, supruga koja se nadala i dijete koje je čekalo da mu se otac vrati.
Željko se nije vratio u svoj Otočac. Ali njegovo se ime vratilo kroz sjećanje njegove obitelji, kroz fotografije, priče suboraca i spomen na čovjeka koji je svoj život položio za Hrvatsku. Zalužnica danas nije samo mjesto na zemljopisnoj karti. Ona je mjesto sjećanja i tišine, mjesto na kojem čovjek zastane i shvati da sloboda koju danas živimo nije došla sama od sebe. Za nju su ljudi poput Željka odlazili iz svojih domova ne znajući hoće li se vratiti.
Njegova obitelj danas nosi dvije emocije koje se često ne mogu razdvojiti – bol i ponos. Bol jer ga nema, ali ponos jer znaju tko je bio i za što je živio i poginuo. Njegovo ime ne smije ostati samo zapisano na spomeniku. Ono mora živjeti u pričama, u sjećanju i među generacijama koje dolaze.
Željko Sekula – Šarkić bio je Otočanin, suprug, otac, hrvatski branitelj, pripadnik 133. domobranske pukovnije Otočac i čovjek koji je 4. kolovoza 1995. godine u Zalužnici dao ono najvrjednije što čovjek ima – svoj život.
Danas mu ne možemo vratiti godine koje mu je rat oduzeo. Ne možemo supruzi vratiti izgubljene godine sa suprugom niti djeci vratiti oca. Ali možemo pamtiti. Možemo govoriti. Možemo zapisivati njegove ime i priču. Možemo učiti djecu i mlade tko su bili ljudi koji su svojim životima branili Hrvatsku. Možemo zapaliti svijeću i položiti cvijet te reći ono što nikada neće biti dovoljno za žrtvu jednog života – Željko, hvala ti.
Hvala ti za hrabrost. Hvala ti za ljubav prema Domovini. Hvala ti što si u najtežim danima stao u njezinu obranu. Hvala ti što si dao ono najvrjednije – svoj život.
Godine prolaze, Hrvatska se mijenja, generacije odrastaju, ali tvoje ime ostaje. Ostaje u Otočcu, u tvojoj obitelji, među tvojim suborcima, u Zalužnici i u Hrvatskoj za koju si dao život.
Željko Sekula – Šarkić, 1965. – 1995.
Vječna ti slava i hvala. Počivaj u miru Božjem.
Da se ne zaboravi.
