NA DANAŠNJI DAN, 24. RUJNA 1991.: LOVINAC U RATNOM VRTLOGU I EGZODUS PREKO VELEBITA
Na današnji dan 1991. godine stanovnici Lovinca, Svetog Roka, Ličkog Cerja, Ričica i okolnih zaselaka našli su se pred jednom od najtežih odluka – napustiti svoje domove i krenuti preko Velebita kako bi spasili živote.
Lovinački kraj od početka ratnih zbivanja imao je izrazito važan strateški položaj. Područje se nalazilo na komunikacijskom pravcu između Like i sjeverne Dalmacije, dok je Velebit predstavljao prirodnu prepreku, ali i važan vojno-strateški prostor.
Tijekom 1991. godine stanje se postupno pogoršavalo. Hrvatsko stanovništvo bilo je izloženo napadima, a početkom kolovoza ubijeno je pet civila zaposlenih na željeznici. Zbog pogoršanja sigurnosnih prilika hrvatske su snage dodatno ojačale obranu Lovinca.
Početkom rujna napadi su postajali sve učestaliji. U ratnim operacijama na širem području sudjelovale su snage JNA i srpskih pobunjenika, a Lovinac se našao u sve težem položaju.
PUT PREKO VELEBITA
Kada je postalo jasno da stanovništvo više nije moguće sigurno zadržati u Lovincu i okolnim naseljima, započelo je njegovo povlačenje prema Velebitu.
Prema svjedočanstvima koje je objavio HRT, stanovništvo je tijekom pet do šest dana, uglavnom noću, napuštalo svoje domove. Dio puta mogao se prijeći cestom, a potom se nastavilo šumskim i planinskim stazama prema Starigradu. Velebit je za izbjeglice istodobno bio i prepreka i jedini mogući put spasa.
Među onima koji su napuštali Lovinac bili su djeca, žene, starije i nemoćne osobe. Hrvatski branitelji tijekom povlačenja išli su od kuće do kuće i pomagali nositi one koji sami nisu mogli prijeći planinu. HRT navodi svjedočenja Josipa Vrkljana i Josipa Jagara o nošenju starijih i nemoćnih osoba na nosilima.
U spašavanju stanovništva sudjelovali su i ljudi iz Starigrada, Selina i Jesenica, kao i planinari iz Zagreba i Zadra. Posebno se spominje zagrebački alpinist Jerko Kirigin, koji je sudjelovao u organizaciji spašavanja najugroženijih.
NISU SVI USPJELI POBJEĆI
Dok je velik dio stanovništva uspio napustiti lovinački kraj, dio ljudi ostao je u svojim domovima.
Prema HRT-ovu svjedočanstvenom zapisu, u Lovincu je tijekom ratnih zbivanja ubijeno 37 civila i 9 branitelja, odnosno ukupno 46 ljudi.
Riječ je o ljudskim sudbinama koje čine jedan od najtragičnijih dijelova povijesti Lovinca u Domovinskom ratu.
Zbog toga je važno razlikovati opće povijesne činjenice od pojedinačnih svjedočanstava i navoda iz izvora. Kod podataka o civilnim žrtvama i okolnostima njihova stradanja potrebno je koristiti provjerljive dokumente, iskaze svjedoka i službene evidencije.
LOVINAC U ŠIREM KONTEKSTU RATA U LICI
Stradanje Lovinca treba promatrati u širem kontekstu ratnih zbivanja u Lici tijekom 1991. godine.
Velikosrpskom agresijom okupiran je dio hrvatskog teritorija, uključujući i područja Like. Kasnija vojno-redarstvena operacija Medački džep 1993. godine pokazuje koliko je prostor Like i Velebita bio strateški važan. Ministarstvo hrvatskih branitelja navodi da je operacijom oslobođeno oko 225 četvornih kilometara okupiranog teritorija te da je njezin cilj bio, među ostalim, otkloniti topničku ugrozu Gospića i osigurati ključne točke na Velebitu.
Lovinac je zato potrebno promatrati ne samo kao lokalno bojište, nego i kao dio šireg prostora na kojem se tijekom Domovinskog rata odlučivala sigurnost Like, Velebita i komunikacije prema Jadranu.
SJEĆANJE NA ŽRTVE I PROGNANE
Danas, 24. rujna 2026., prisjećamo se stanovnika Lovinca i okolnih mjesta koji su prije 35 godina morali napustiti svoje domove.
Prisjećamo se civila koji nisu preživjeli rat, poginulih branitelja, obitelji koje su ostale bez svojih najbližih i svih onih koji su u jednom trenutku morali ostaviti kuću, imovinu i život koji su generacijama gradili.
Posebno mjesto u toj priči ima Velebit – planina preko koje su tisuće ljudi tražile sigurnost, dok su hrvatski branitelji, planinari i stanovnici podvelebitskih mjesta pomagali najugroženijima.
Hrvatska povijest Domovinskog rata ne može se razumjeti bez lokalnih priča. A priča o Lovincu jedna je od njih.
Zato se 24. rujna prisjećamo. Ne samo događaja, nego i ljudi.
Da se njihova imena, njihovi domovi i njihova stradanja ne zaborave.
Izvor: tekst je pripremljen na temelju dostavljenog materijala te provjerenih podataka iz izvora HRT-a i Ministarstva hrvatskih branitelja.
Foto: Narod.hr
