VLČ. STJEPAN ZEBA – SVEĆENIK KOJI JE ŽIVOT POSVETIO VJERI, NARODU I OBNOVI

Postoje ljudi koji svojim djelima ostavljaju trag mnogo dublji od riječi. Ljudi koji ostaju uz svoj narod kada je najteže, koji vjeru svjedoče djelima i koji svojim predanim radom obnavljaju ne samo crkve i svetišta nego i nadu, zajedništvo i vjeru u bolje sutra. Jedan od takvih ljudi je preč. Stjepan Zeba, svećenik Gospićko-senjske biskupije, kojega mnogi poznaju kao svećenika, graditelja, sportaša i čovjeka otvorena srca.

Od Bosanske Posavine do Like

Stjepan Zeba rođen je 1960. godine u Bijelom Brdu kraj Dervente, u Bosanskoj Posavini, kao deseto dijete u obitelji Zeba. Nakon osnovne škole u rodnom kraju, srednjoškolsko obrazovanje nastavio je u Pazinu i Zadru. Osjetivši svećenički poziv, upisao je studij teologije u Rijeci, gdje je 1986. godine zaređen za svećenika.

Svoju svećeničku službu započeo je u župama Bilaj, Ribnik i Podlapača. Upravo će godine provedene u Lici, a osobito one tijekom Domovinskog rata, obilježiti njegov život i ostaviti neizbrisiv trag među ljudima kojima je služio.

Svećenik koji je ostao uz svoj narod u Domovinskom ratu

Dok su se nad Likom nadvijali rat, neizvjesnost i strah, vlč. Stjepan Zeba ostao je uz ljude u Bilaju. U danima kada je bilo najteže, njegova svećenička služba nije se zaustavljala na molitvi i riječima utjehe. Bio je uz branitelje i civile, pomagao u organizaciji prehrane te obilazio položaje, donoseći hranu, vodu i druge potrepštine.

Bilaj je u ratnim danima prolazio kroz iznimno teško razdoblje, a svećenik je zajedno s mještanima dijelio neizvjesnost i opasnost. Prema svjedočanstvima o njegovu ratnom angažmanu, nastojao je pomoći hrvatskim braniteljima i stanovnicima u okolnostima u kojima su solidarnost, hrabrost i ljudska blizina značili više nego ikada.

Upravo se u takvim trenucima pokazuje koliko vjera može biti snažna kada se živi kroz konkretna djela. Njegova prisutnost među ljudima u ratnim godinama ostala je trajno upisana u sjećanja mnogih stanovnika toga kraja.

„Stjepan graditelj” – čovjek koji obnavlja crkve i zajednice

Nakon ratnih godina vlč. Zeba nastavio je služiti u drugim ličkim župama, a od 1992. godine preuzeo je župu u Gospiću. Ondje je sudjelovao u obnovi katedrale Navještenja Blažene Djevice Marije i drugih crkvenih objekata oštećenih tijekom rata.

Godine 2003. odlazi u Korenicu, gdje se posvećuje izgradnji župnog stana i pastoralnog centra te aktivnostima povezanima s izgradnjom crkve u Donjem Lapcu. Posebnu pozornost posvećivao je obnovi vjerskog života i povezivanju ljudi u zajednicama koje su nakon ratnih stradanja trebale novi početak.

Obnova crkava za njega nije bila samo građevinski posao. Bila je to obnova mjesta okupljanja, molitve, susreta i zajedništva. Crkve su u mnogim ličkim mjestima simbol identiteta i trajanja, a njihov povratak životu značio je i obnovu dijela duše zajednice.

Zbog brojnih građevinskih pothvata i neumornog rada mnogi ga nazivaju „Stjepan graditelj” – svećenikom koji ne čeka da se stvari dogode, nego svojim rukama, upornošću i predanošću nastoji ostvariti ono što smatra potrebnim za svoju zajednicu.

Krasno – mjesto molitve, hodočašća i duhovnog mira

Od 2017. godine preč. Stjepan Zeba djeluje u Krasnu i Kuterevu, a povjerena mu je i služba upravitelja, odnosno čuvara Svetišta Majke Božje od Krasna.

Na obroncima Velebita, u okruženju šuma, planinskog zraka i prirodne ljepote, nalazi se jedno od najvažnijih marijanskih svetišta Gospićko-senjske biskupije. Svetište Majke Božje od Krasna stoljećima okuplja vjernike koji ondje dolaze moliti, zahvaljivati, tražiti utjehu i pronalaziti duhovni mir.

Pod vodstvom vlč. Zebe nastavljaju se pastoralne aktivnosti i rad na uređenju svetišta. Među njegovim nastojanjima posebno mjesto zauzima stvaranje uvjeta za prihvat hodočasnika i očuvanje duhovne baštine ovoga svetog mjesta.

Svetište nije samo građevina. Ono je mjesto susreta čovjeka s Bogom, prostor nade i utjehe te dio identiteta cijeloga ličkog kraja. Brinuti se o njemu znači čuvati nasljeđe brojnih generacija koje su na Velebit dolazile s vjerom u srcu.

Jednostavnost, neposrednost i ljubav prema ljudima

Oni koji poznaju vlč. Stjepana Zebu često ističu njegovu neposrednost, vedrinu i pristupačnost. U njegovu životu svećenička služba nije odvojena od svakodnevnih ljudskih susreta. Razgovor, pomoć, zajednički rad i druženje dio su njegova načina života.

Poznat je i kao veliki ljubitelj sporta, osobito nogometa, pa rado zaigra s mlađim župljanima. Ljubitelj je životinja, a posebno njemačkih ovčara, koje uzgaja već gotovo četiri desetljeća.

Upravo ta jednostavnost, koja spaja ozbiljnost svećeničkoga poziva s neposrednošću običnoga čovjeka, čini ga prepoznatljivim među ljudima kojima služi.

Trag koji ostaje

Životni put preč. Stjepana Zebe svjedoči o svećeništvu koje se ne živi samo za oltarom, nego i među ljudima, u teškim vremenima, na gradilištima, u obnovljenim crkvama i u svakodnevnim razgovorima s onima kojima je potrebna riječ utjehe. Od ratnog Bilaja, preko Gospića i Korenice, do Krasna i Kutereva, njegov je put obilježen služenjem, obnovom i nastojanjem da se ljudi povežu oko onoga što im je zajedničko.

Njegova priča podsjeća nas da se veličina čovjeka ne mjeri samo onime što je izgradio, nego i ljudima kojima je pomogao, nadom koju je pružio i tragom koji je ostavio u njihovim životima.

Jer postoje svećenici koji propovijedaju vjeru riječima, ali je svojim životom potvrđuju djelima.

Preč. Stjepan Zeba jedan je od onih ljudi čija priča zaslužuje biti ispričana – kao svjedočanstvo vjere, hrabrosti, rada i ljubavi prema ljudima i hrvatskom kraju.