Doktorica Ines Strenja – liječnica koja je u najtežim danima ostala uz Gospić i svoje branitelje
Postoje ljudi o kojima povijest govori glasno, ali postoje i oni čija se najveća djela pamte u tišini – u sjećanjima ranjenih, njihovih obitelji i suboraca. Među njima je i dr. Ines Strenja, liječnica koja je u najtežim danima Domovinskog rata svoj poziv pretvorila u službu čovjeku, a svoju hrabrost stavila uz bok hrabrosti onih koji su branili Gospić i Hrvatsku.
Početkom Domovinskog rata Gospić je bio grad na prvoj crti obrane. Dani su bili neizvjesni, noći ispunjene detonacijama, a bolnice i improvizirana mjesta za zbrinjavanje ranjenika postajala su mjesta u kojima se odlučivalo između života i smrti. U takvim okolnostima bila je potrebna posebna snaga. Liječnik tada nije bio samo liječnik. Bio je onaj koji mora ostati priseban kada oko njega vlada kaos, koji mora odlučiti što učiniti u nekoliko sekundi i koji mora pružiti nadu čovjeku koji je upravo ranjen.
Dr. Ines Strenja bila je upravo takva liječnica. Tijekom Domovinskog rata djelovala je u Gospiću i bila povezana s postrojbama Hrvatske vojske, među kojima su bili i pripadnici 118. brigade HV-a te 9. gardijske brigade „Vukovi“. Kao liječnica i voditeljica vojnog saniteta sudjelovala je u zbrinjavanju i spašavanju ranjenih hrvatskih branitelja. To nisu bile obične liječničke smjene. To su bili dani kada se na posao nije odlazilo znajući hoće li se čovjek vratiti kući. Dani kada se radilo pod zvukom sirena i granata, kada je svaki dolazak ranjenika donosio novu tragediju, ali i novu obvezu – učiniti sve što je moguće da jedan hrvatski život bude spašen. Jedno od njezinih ratnih svjedočanstava posebno govori o vremenu u kojem je živjela. Prisjećala se spašavanja teško ranjenog hrvatskog vojnika, njegova izvlačenja i dolaska u Gospić, nakon čega je uslijedila dugotrajna operacija.
U takvim trenucima nema mjesta za pitanje je li teško.
Nema vremena za strah.
Postoji samo čovjek ispred vas – i borba da preživi.
I upravo zato priče poput ove moraju ostati zapisane.
Jer kada danas govorimo o Domovinskom ratu, često se prisjećamo imena brigada, zapovjednika i velikih vojnih operacija. Ali iza svake pobjede stajali su ljudi. Ljudi koji su nosili puške, ali i ljudi koji su nosili sanitetske torbe. Ljudi koji su branili položaje, ali i ljudi koji su pod granatama tražili ranjene.
Među njima su bile i žene.
Žene koje su tih godina pokazale da hrabrost nema spol i da ljubav prema Domovini nije samo riječ.
Dr. Ines Strenja jedna je od žena čija ratna priča pripada i povijesti Gospića. Gospić je tada bio ranjen grad. I ljudi su bili ranjeni zajedno s njim. Ali upravo u tim najtežim danima pokazalo se koliko čovjek može biti velik kada odluči ostati uz drugoga. Zato se danas, kada je prošlo toliko godina, moramo vratiti tim pričama.
Ne zbog mržnje.
Ne zbog podjela.
Ne zbog veličanja rata.
Nego zbog sjećanja.
Da generacije koje dolaze znaju tko je bio uz Hrvatsku kada je bilo najteže.
Da djeca u Lici znaju da njihovi gradovi nisu samo točke na zemljovidu, nego mjesta u kojima su se pisale najteže stranice hrvatske povijesti.
Da Gospić nije samo grad kroz koji prolazimo, nego grad koji je tijekom Domovinskog rata podnio golem teret.
I da među ljudima koji su tada bili uz njega treba spomenuti i liječnike i medicinsko osoblje koji su spašavali živote.
Dr. Ines Strenja nije na ratište došla s puškom. Došla je s liječničkim znanjem, odgovornošću i spremnošću da pomogne.
A ponekad je i to bilo jednako hrabro.
Jer kada pred vama leži ranjeni čovjek, kada znate da opasnost još nije prošla i kada oko vas i dalje odjekuju eksplozije, liječnik mora pobijediti vlastiti strah kako bi drugome dao priliku za život.
Zato danas treba izgovoriti jedno jednostavno, ali veliko:
HVALA.
Hvala svim liječnicima koji su tijekom Domovinskog rata ostali uz hrvatske branitelje.
Hvala medicinskim sestrama.
Hvala sanitetskim ekipama.
Hvala svima koji su vozili ranjenike kroz opasne ceste.
Hvala svima koji su u improviziranim ambulantama i bolnicama provodili dane i noći spašavajući živote.
I hvala svim braniteljima koji su stajali na prvoj crti.
Jer sloboda koju danas živimo nije došla sama od sebe.
Iza nje stoje godine straha, krvi, suza, odricanja i nevjerojatne ljudske hrabrosti Gospić pamti. Lika pamti. Hrvatska mora pamtiti. A mi danas imamo obvezu čuvati sjećanja na ljude koji su u tim teškim vremenima bili tamo gdje je trebalo biti – uz svoj narod i uz svoje ranjene. Dr. Ines Strenja jedna je od njih. I zato njezina ratna priča nije samo priča jedne liječnice. To je priča o Gospiću, Lici, hrvatskim braniteljima i generaciji koja je znala da se Domovina ne brani riječima, nego djelima. Neke ljude ne smijemo zaboraviti. Neke priče moramo prenositi. A neke žrtve moramo poštovati dok god postoji Hrvatska.
VRILO LIKA – čuvamo sjećanja na ljude i događaje koji su obilježili našu Liku i Hrvatsku. Da se pamti. Da se poštuje. Da se prenese budućim generacijama.
Foto: Privatna arhiva
