Jedna lokacija nije cijela Lika

Lika nije jedna lokacija. Lika nije jedna priča. I Lika se ne smije zbog jednog problema pretvoriti u sinonim za zagađenje.

Ako je na određenom mjestu utvrđeno onečišćenje, o tome treba govoriti. Treba tražiti istinu, odgovornost i rješenje. Građani imaju pravo znati što se dogodilo i kakve su stvarne posljedice. Ali jednako tako imaju pravo na istinu, a istina je da jedna lokacija nije cijela Lika. Ne možemo zbog jednog slučaja okrenuti leđa tisućama ljudi koji cijeli život žive od svoje zemlje. Jer za čovjeka iz Like zemlja nije samo zemlja. To je djedovina. To je ono što je ostalo od djeda i bake. To je njiva koju je otac obrađivao prije njega. To je stari voćnjak, livada, pašnjak, bunar, štala i kuća u kojoj se okupljala obitelj. To je miris pokošene trave i jutro kada se ustaje prije sunca. To su ruke koje su ispucale od rada, ali nikada nisu odustale.

I onda netko kaže: „Nemojte kupovati iz Like.“

Jedna rečenica.

A iza nje može ostati prazna štala, neprodani sir, neprodani med, neprodano meso i čovjek koji se pita kako će dalje. To nije mala stvar.

Iza svakog ličkog proizvoda stoji nečiji život. Stoje mjeseci rada, ulaganja, odricanja i vjera da se od vlastitih ruku može živjeti. Stoje ljudi koji nisu otišli. Ljudi koji su ostali na zemlji svojih predaka. Ljudi koji svoju djecu žele odgajati tamo gdje su i sami odrasli.

Zato nemojmo biti nepravedni prema njima.

Nemojmo cijelu Liku staviti pod isti znak.

Jer Lika nije jedna deponija.

Lika nisu samo problemi.

Lika su i čisti izvori, šume, planine, rijeke, pašnjaci, polja i sela. Lika su domaći proizvodi koje ljudi stvaraju vlastitim rukama. Lika su žene koje mijese kruh, muškarci koji obrađuju zemlju, obitelji koje čuvaju stoku, pčelari koji obilaze košnice i ljudi koji još uvijek vjeruju da njihova djedovina ima budućnost.

Lika su ljudi.

A prema ljudima moramo biti pošteni.

Ne treba skrivati probleme. Ne treba šutjeti kada nešto nije dobro. Upravo suprotno – probleme treba razotkriti i riješiti. Ali između odgovornog upozoravanja i stvaranja straha postoji velika razlika.

Jedno štiti ljude.

Drugo ih uništava.

Zato je potrebno govoriti odgovorno. Ne stvarati sliku da je svaki proizvod iz Like opasan. Ne govoriti ljudima da ne kupuju ličko samo zato što se na jednoj lokaciji dogodio ozbiljan problem. Takve poruke mogu pogoditi upravo one koji s tim problemom nemaju nikakve veze.

A Lika si to ne može dopustiti.

Previše je naših sela već prazno. Previše je kuća zaključano. Previše je ljudi otišlo trbuhom za kruhom. Previše je obitelji ostalo bez svojih najmilijih koji danas žive negdje daleko.

Zar ćemo sada i onima koji su ostali uzeti povjerenje u vlastitu zemlju?

Nećemo.

Treba čuvati prirodu, ali treba čuvati i čovjeka. Treba tražiti odgovorne, ali ne treba optuživati nevine. Treba upozoravati na stvarne opasnosti, ali ne treba stvarati kolektivnu stigmu.

Ako je jedna lokacija zagađena, neka se govori o toj lokaciji. Ako je određeno područje ugroženo, neka se govori o tom području. Ali nemojte cijelu Liku stavljati pod isti znak.

Jer kada blatimo Liku bez dokaza, ne blatimo samo komad zemlje.

Blatimo uspomene naših predaka.

Blatimo rad naših ljudi.

Blatimo kruh koji su zaradili svojim rukama.

Blatimo djedovinu koju su nam ostavili.

A to ne smijemo dopustiti.

Lika nije zagađena riječ. Lika je naš dom. I o njezinim problemima treba govoriti istinu – ali nikada na račun nevinih ljudi koji svoju zemlju vole, čuvaju i pošteno obrađuju.

Foto: Darko Kešnjer