Frane Zorić – uzor i simbol humanosti u danima Oluje
Vojno-redarstvena operacija Oluja ostat će zauvijek upisana u temelje moderne hrvatske države kao veličanstvena pobjeda Hrvatske vojske i hrvatskog naroda. Bila je to pobjeda kojom je nakon godina okupacije oslobođen velik dio hrvatskog teritorija, ali Oluja nije bila samo priča o vojnim operacijama, brigadama, zapovijedima i oslobođenim gradovima. Bila je to i priča o ljudima. O hrvatskim braniteljima koji su, noseći oružje i hrvatski grb na svojim uniformama, istodobno nosili i odgovornost prema svakom ljudskom životu. Jedan od onih koji su tu odgovornost razumjeli do kraja bio je pukovnik Frane Zorić, zapovjednik 1. bojne 9. gardijske brigade „Vukovi“, čovjek čije ime i danas s ponosom izgovaraju njegovi suborci i svi koji znaju koliko je u ratnim vremenima vrijedila ljudskost.
Kada je 6. kolovoza 1995. godine Hrvatska vojska oslobodila Udbinu, ondje je zatekla pedesetak civila, uglavnom starijih i nemoćnih ljudi, koje su u povlačenju ostavili pripadnici tadašnje Vojske Krajine. Bili su to ljudi koji su ostali sami, u strahu i neizvjesnosti, bez sigurnosti, hrane i odgovarajuće medicinske pomoći. U trenutku kada je hrvatska zastava nakon godina okupacije ponovno zavijorila nad oslobođenom Udbinom, Frane Zorić nije razmišljao o osveti. Nije razmišljao o tome tko je koje nacionalnosti. Razmišljao je o čovjeku.
Njegova zapovijed bila je jasna i nedvosmislena: „Nikome ne smije pofaliti niti vlas s glave. Treba im pomoći i organizirati se da ti ljudi ovo lakše prežive.“ U toj rečenici sažeta je veličina čovjeka i časnika. Jer bilo je lako u vremenu rata biti ogorčen. Bilo je lako nositi bol zbog poginulih suboraca, ranjenih prijatelja, spaljenih domova i godina provedenih u obrani vlastite zemlje. Ali upravo u trenutku pobjede pokazati milost prema nemoćnom čovjeku – to je bila snaga koja je nadilazila samo vojnu hrabrost. Hrvatski branitelji nisu se borili samo za komad zemlje. Borili su se za pravo da Hrvatska bude slobodna, ali i za vrijednosti zbog kojih je vrijedilo stvarati tu slobodu. Nakon ulaska u Udbinu organiziran je popis civila i njihovih potreba. Vojni sanitet pružao je liječničku pomoć, osiguravali su se hrana, voda i lijekovi, a u pomoć se uključio i Međunarodni Crveni križ. U nepodnošljivim ljetnim vrućinama, dok je Hrvatska vojska napredovala prema novim ciljevima, netko je morao misliti i na one koji nisu mogli otići. Nepokretnim i starijim osobama obroci su dostavljani na kućne pragove. Nisu bili zaboravljeni. Nisu bili prepušteni sudbini. Netko ih je vidio. Netko im je pružio ruku. Iza vojničke uniforme stajalo je veliko ljudsko srce. Posebno mjesto u toj priči zauzima starija žena koja je ostala sama pokraj tadašnjeg hotela Javornik. U vremenu kada se njezin svijet raspao, kada su otišli oni koje je poznavala i kada nije znala što joj donosi sutrašnji dan, hrvatski vojnici i djevojke iz saniteta redovito su joj donosili hranu i lijekove. Nije imala mnogo toga ponuditi zauzvrat. Imala je samo riječi. Sa suzama u očima ponavljala je: „Dao Bog sreću i zdravlje tom vašem Frani. Veliki je čo’ek.“ Možda je upravo ta jednostavna rečenica najbolje opisala Franu Zorića. Veliki čovjek. Ne samo zato što je bio vojnik i zapovjednik, nego zato što je znao da čovjek ostaje čovjek i onda kada oko njega bjesni rat. Da pobjeda nema smisla ako iza nje ostane mržnja prema nemoćnima. Da hrvatska zastava mora biti simbol slobode, ali i časti. Frane Zorić bio je pripadnik generacije hrvatskih branitelja koja je svoje najljepše godine ostavila na bojištima. To su bili ljudi koji nisu imali luksuz birati vrijeme u kojem će živjeti. Kada je Hrvatskoj bilo najteže, stali su u njezinu obranu. Mnogi su položili svoje živote. Mnogi su ostali ranjeni. Mnogi su nakon rata nastavili nositi nevidljive rane i uspomene koje nikada nisu izblijedjele. A među njima je bio i Frane Zorić, čovjek kojemu je Hrvatska bila više od zemlje – bila je dom, sloboda, obveza i svetinja. Nažalost, 6. veljače 2007. godine njegovo je srce prestalo kucati. Otišao je čovjek koji je svoj život ugradio u stvaranje slobodne Hrvatske. Ali neki ljudi ne odlaze u potpunosti. Ostaju u pričama svojih suboraca, u sjećanju svojih najbližih, u fotografijama, u ratnim zapisima i u svakoj priči koja novim generacijama govori kakvi su bili ljudi koji su branili Hrvatsku. Danas, kada se prisjećamo Oluje, moramo se prisjećati i takvih priča. Jer Domovinski rat nije samo karta oslobođenih područja. Nije samo datum pobjede. Nije samo vojna strategija. Domovinski rat čine ljudi. Oni koji su krenuli kada je bilo najteže. Oni koji su branili svoje domove. Oni koji su pod hrvatskim stijegom sanjali slobodu. I oni koji su, kada su pobijedili, znali sačuvati ljudskost. Zato priča o Frani Zoriću mora ostati među nama. Mora se pričati našoj djeci i mladima. Mora se čuvati od zaborava. Jer buduće generacije moraju znati da sloboda koju danas imaju nije pala s neba. Plaćena je krvlju, životima, suzama i odricanjem hrvatskih branitelja. Ali moraju znati i da su ti ljudi, usprkos svemu što su proživjeli, znali biti veliki u pobjedi. Frane Zorić nije ostavio samo trag u vojnoj povijesti. Ostavio je trag u ljudskosti. Njegova zapovijed da se nemoćnim civilima ne smije dogoditi ništa pokazuje kakvu je Hrvatsku želio braniti – Hrvatsku koja zna oprostiti, pomoći i zaštititi čovjeka. Hrvatsku koja svoju snagu ne pokazuje samo oružjem, nego i karakterom. Zato kada danas izgovaramo ime Oluje, neka među imenima naših heroja bude i Frane Zorić. Neka se pamti njegov čin. Neka se pamti njegova zapovijed. Neka se pamti da je u danima najveće hrvatske pobjede jedan hrvatski časnik pokazao da se može biti snažan bez mržnje i pobjednik bez poniženja drugoga. To je čast hrvatskog vojnika. To je lice pobjede. To je ono što moramo prenijeti budućim generacijama. Za Hrvatsku se borio hrabro, a čovjeka je čuvao dostojanstveno. Zbog toga njegovo ime ne smije biti zaboravljeno. Neka mu je vječna slava i hvala za sve što je učinio za Domovinu. Neka počiva u miru Božjem, a uspomena na njega neka živi dok god živi sjećanje na hrvatske branitelje i dane kada je stvarana slobodna i ponosna Hrvatska.
Hvala ti, pukovniče Frane Zoriću. Hvala ti što si branio Hrvatsku. Hvala ti što si u pobjedi pokazao veličinu. Hvala ti što si dokazao da hrvatski vojnik može biti i ratnik i čovjek. Hrvatska te neće zaboraviti.
