Prvi gospićki ranjenik: Milan Baburić i noć koja je zauvijek promijenila Gospić
U noći s 29. na 30. kolovoza 1991. godine Gospić je ušao u jedno od najtežih razdoblja svoje novije povijesti. Nešto iza ponoći prema gradu su iz pravca Divosela i vojarne Jasikovac ispaljeni prvi topnički projektili. Granatiranje je označilo početak otvorenih napada na Gospić, grad koji je već mjesecima živio pod pritiskom, strahom i sve ozbiljnijom prijetnjom rata. Među ljudima koji su te noći bili na svojim položajima bio je i Milan Baburić, tada 34-godišnji pričuvni policajac i dragovoljac. Nalazio se na osiguranju zgrade Policijske uprave kada je došlo do topničkog napada. Projektili su ga teško ranili i zauvijek promijenili njegov život. Baburiću je amputirana lijeva noga, dok mu je lijeva ruka teško ozlijeđena. Nakon operacije u Gospiću započela je njegova višemjesečna borba za oporavak, a liječenje je nastavio u Rijeci, Lovranu i Zagrebu. Bolnicu je napustio tek u ožujku sljedeće godine.
No priča o prvom gospićkom ranjeniku nije samo priča o njegovim ranama. Ona je i priča o ljudima koji su se našli uz njega u prvim trenucima nakon ranjavanja. Milanu Baburiću prvi su u pomoć pritekli njegovi kolege i prijatelji Mario Brkljačić – Mačkilj i Mladen Štavlić te Dragan Milinović, vozač gospićke bolnice. U trenucima kada je grad bio pod napadom, kada su odjekivale detonacije i kada je opasnost još trajala, upravo su oni bili uz teško ranjenog Baburića i pomogli mu da što prije dobije potrebnu medicinsku pomoć.
Danas se možda lako govori o tim događajima iz perspektive vremena. Međutim, noć 29. kolovoza 1991. godine treba promatrati očima ljudi koji su tada bili u Gospiću. Nitko nije mogao znati koliko će napadi trajati, koliko će ljudi biti ranjeno i što će donijeti sljedeći dan. U takvim okolnostima pomoć teško ranjenom čovjeku značila je spremnost da se, unatoč opasnosti, ostane uz njega.
Milan Baburić tako je ostao zapisan kao prvi gospićki ranjenik, a njegovo ranjavanje postalo je jedno od prvih svjedočanstava rata koji će obilježiti Gospić i njegove stanovnike. Njegova priča danas ima posebnu vrijednost upravo zato što iza ratne statistike vraća čovjeka. Iza podatka o ranjenom policajcu nalazi se 34-godišnji čovjek kojem je u jednoj noći promijenjen život. Iza podatka o amputaciji nalazi se dugotrajna rehabilitacija i život s posljedicama ranjavanja. A iza prvih minuta nakon napada ostaju imena ljudi koji su mu pritekli u pomoć – Mario Brkljačić – Mačkilj, Mladen Štavlić i Dragan Milinović. Takve priče dio su povijesti Gospića koju vrijedi čuvati. Jer Domovinski rat nisu činili samo veliki događaji i velike operacije. Činili su ga i pojedinci – policajci, vojnici, dragovoljci, liječnici, vozači, prijatelji i građani – koji su u presudnim trenucima činili ono što je bilo potrebno.
Sjećanje na prvu ratnu noć Gospića ne bi trebalo biti samo podsjetnik na granate koje su pogodile grad. Trebalo bi biti i podsjetnik na ljude koji su u toj noći pokazali hrabrost i solidarnost. Milan Baburić preživio je teško ranjavanje, ali je cijenu rata platio vlastitim zdravljem. Njegova životna priča ostaje dio povijesti Gospića, kao i imena onih koji su bili uz njega kada je pomoć bila najpotrebnija.
Vrijeme prolazi, generacije se mijenjaju, ali sjećanje ostaje. Zato se njihova imena trebaju izgovarati. Zbog istine o jednoj ratnoj noći. Zbog čovjeka koji je tada ranjen. Zbog onih koji su mu pomogli. I zbog svih ljudi koji su tih ratnih godina branili Gospić.
Milan Baburić – prvi gospićki ranjenik. Jedna rana, jedna noć i jedno svjedočanstvo o vremenu koje Gospić nikada neće zaboraviti.
