ŽENE U DOMOVINSKOM RATU
Iako o sudionicima Domovinskog rata često razmišljamo kao o braniteljima koji su izravno bili na bojištima i sudjelovali u procesu stvaranja Republike Hrvatske, sve žene u Domovinskom ratu možemo promatrati kao vitalni dio samoga rata i kao njegove neizravne sudionice.
Žene su kao majke slale svoje sinove i muževe u rat, kao kćeri brinule za svoje obitelji, a kao važan dio ratnih obitelji nastojale su održati obitelj na okupu. Probdjele su nebrojene noći i dane u iščekivanju pozitivnih vijesti.
Ne smijemo zaboraviti ni žene koje su doista aktivno sudjelovale na bojišnicama i koje su, suočene s ratom, zaboravile na bilo kakve rodne podjele.
Žena u Domovinskom ratu nije imala samo kuhaču. Žena u Domovinskom ratu imala je čeličnu volju, inat, pozitivan duh i neizmjernu ljubav.
Brojke o ženama-braniteljicama u Domovinskom ratu razlikuju se. Dok jedni izvori navode da je sudjelovalo 14.443 žena, od kojih je 766 poginulo, a 1.973 ranjeno, postoje i podaci o 23.080 sudionica od ukupno procijenjenih 200.000 vojnika.
Stanić i Mravak u članku „Domovinski rat – ratna iskustva žena“ navode svjedočanstvo Ane, medicinske sestre na ratištu:
„Tisuće se znakova stopilo u jednu zaglušujuću buku. Trajalo je satima. Sakrila sam se pod jednu kamenicu i tu ostala ukočena od straha i šoka satima, a činilo mi se i danima. Kad se sve smirilo, jauci ranjenika parali su tišinu i ja, kad sam se uspjela ispraviti i izvući, vidjela sam oko sebe sama tijela rasuta. Kiša je još uvijek padala. Rijeka krvi posvuda. Ta mi je slika i danas u glavi.“
Zapisi svjedočanstava žena, medicinskih sestara i tehničara mogu se pronaći u knjizi „Medicinske sestre i tehničari u Domovinskom ratu – svjedočanstva“.
Mirna Ignac u rat se uključila kao 22-godišnja medicinska sestra u Općoj bolnici Karlovac, a svoje je svjedočanstvo položila u knjizi:
„Puno su toga medicinske sestre i tehničari napravili u Domovinskom ratu, a hrvatska i svjetska javnost o njihovu doprinosu ništa ne znaju.“
U članku „Domovinski rat – ratna iskustva žena“ navedeno je i svjedočanstvo Anđele, koja je bila primorana preuzeti ulogu glave obitelji. Njezin suprug bio je na ratištu, a ona je skrbila o djeci i bolesnom ocu te pomagala i izbjeglicama s djecom, dijeleći hranu i strašnu svakodnevicu:
„Kuća nam je bila puna. Uz moju familiju, kuća je bila ispunjena izbjeglicama koje su ostale bez svoje kuće i našle utočište u našoj. Sve sam s njima dijelila. Ponekad danima nismo imale mlijeka za djecu, ali sve što smo imali i što bi dobili, a toga je bilo malo, smo podijelile i bile smo sretne. Vidiš, zadovoljavali bi se malim stvarima i bili sretni čak i u takvim uvjetima preživljavanja.“
Sjetimo se svih žena koje su nastojale pronaći sklonište, koje su bježale pred neprijateljima i privijale djecu uz svoja prsa, nastojeći ih zaštititi od zvukova sirena, eksplozija i pucnjave.
Sjetimo se žena koje su provirivale kroz prozore nadajući se da će vidjeti lica svojih voljenih kako se vraćaju s terena. Sjetimo se žena koje su ostale same i onih koje su bile podrška svojoj obitelji i svojoj okolini.
Osim braniteljica domovine, vlastitih kuća i nepoznatih ljudi koji su primljeni u njihove domove, žene su heroji i iz drugih razloga.
Prisjetimo se i svih žena koje su tijekom Domovinskog rata bile zarobljene i silovane. Ove žene i danas proživljavaju posljedice tog vremena. Prosječna dob zarobljenih i silovanih žena bila je 30 godina. Mnoge žene i danas osjećaju ljutnju, krivnju, napetost ili, jednostavno, stid. Mnoge se i dalje nisu otvorile svojim bližnjima i imaju osjećaj da ih nitko ne razumije. Neke se žene i dalje boje da će osobe koje su ih zarobile i silovale sresti u mraku.
Naposljetku, prisjetimo se i žena heroja, nemoćnih i rano ugašenih života koji su posrnuli pred neprijateljima i u napadima. Njihove priče su neispričane, ali nikako zaboravljene.
Izvor: Sanja Stanić, Katarina Mravak, „Domovinski rat – ratna iskustva žena“, Polemos, 15 (2012.), 1: 11–32.
Foto: Monografija 4. gardijske brigade HV „Pauci“
