ANTONIJA ROSANDIĆ – ŽENA KOJA ZNANJEM, PJESMOM I PLESOM ČUVA DUŠU LIKE
GOSPIĆ – Neke se priče o ljudima ne mogu ispričati samo kroz njihovu funkciju, radno mjesto ili titulu. Njihov pravi trag vidi se u generacijama koje su od njih nešto naučile i u tradiciji koju su zahvaljujući njihovu radu upoznali, zavoljeli i nastavili prenositi dalje.
Jedna od takvih žena je Antonija Rosandić iz Gospića, učiteljica povijesti i savjetnica u Osnovnoj školi dr. Jure Turića Gospić, koja je svoj profesionalni život posvetila obrazovanju djece, ali i očuvanju ličke kulturne baštine. Za Antoniju povijest nije samo nastavni predmet. Ona je živa priča o ljudima, običajima, načinu života i kraju kojem pripadamo. Upravo zato svojim učenicima nastoji približiti prošlost na način koji će pamtiti – kroz istraživanje, običaje, pjesmu, ples i narodne nošnje.
OD ŠKOLSKE UČIONICE DO POZORNICE
Posebno mjesto u njezinu radu zauzima folklor. Dugogodišnjim radom s učenicima Antonija Rosandić sudjelovala je u njegovanju ličkih pjesama, plesova, običaja i tradicijskih nošnji, a njezin je rad povezan i s folklornom skupinom „Degenija“. Kroz takav rad djeca ne uče samo koreografiju. Uče što znači biti dio zajednice, upoznaju svoje korijene i shvaćaju da tradicija nije nešto što pripada samo prošlosti. Svaki nastup rezultat je brojnih sati rada. Iza nekoliko minuta na pozornici stoje probe, ponavljanje, učenje koraka i pjesama, uređivanje nošnji, putovanja i velika odgovornost. Kada djeca izađu pred publiku i s ponosom predstave svoju baštinu, tada se vidi rezultat svega onoga što se mjesecima i godinama stvaralo
„DEGENIJA“ – BAŠTINA KOJA ŽIVI
Folklorna priča koju Antonija gradi s djecom nije ostala samo unutar školskih zidova. Skupina „Degenija“ nastupala je na brojnim manifestacijama i smotrama, među kojima su i Dječje vinkovačke jeseni, gdje su mladi Gospićani predstavljali svoj kraj, njegove običaje i ličku narodnu nošnju. Takvi nastupi imaju posebno značenje. Djeca iz Like odlaze u druge krajeve Hrvatske i ondje govore o svom zavičaju na najljepši mogući način – pjesmom, plesom i tradicijom. Antonija je sudjelovala i u projektima koji povezuju povijest, etnologiju i svakodnevni život ljudi nekada. Učenicima približava kako se nekada živjelo, što se jelo, kako su izgledale tradicijske nošnje i kakvu su ulogu običaji imali u životu ličkih obitelji.
REZULTATI KOJI OSTAJU
Za učitelja najveća nagrada nije uvijek diploma ili priznanje. To je trenutak kada vidi da je učenik zavolio ono što mu je pokušao prenijeti. Kod Antonije Rosandić ti su rezultati vidljivi kroz generacije djece koja su prošla kroz folklor, nastupala na smotrama i manifestacijama te s ponosom predstavljala Gospić i Liku. Njezin rad pokazuje koliko obrazovanje može biti snažno kada izađe izvan školskih udžbenika. Povijest se tada ne uči samo iz knjige – ona se pleše, pjeva, nosi i živi.
A kada dijete obuče ličku narodnu nošnju i izađe pred publiku, ono ne predstavlja samo sebe. Predstavlja svoje roditelje, svoje učitelje, svoj grad i kraj iz kojeg dolazi.
ČUVATI ONO ŠTO SU NAM OSTAVILI NAŠI STARI
U vremenu kada se mnoge tradicije polako gube, ljudi poput Antonije Rosandić imaju posebnu ulogu. Njihov rad podsjetnik je da se kulturna baština ne može sačuvati samo zapisivanjem. Ona mora živjeti među ljudima, a posebno među djecom. Zato je njezin rad puno više od izvannastavne aktivnosti. To je ulaganje u budućnost. Jer možda će upravo neko dijete koje je danas prvi put zaplesalo ličko kolo jednoga dana svoje dijete učiti istim koracima. Možda će upravo ono sačuvati pjesmu koju su pjevale njegove bake i djedovi. Možda će upravo ono jednoga dana drugima govoriti koliko vrijedi kraj iz kojega je poteklo.
Antonija Rosandić svojim radom pokazuje da se ljubav prema zavičaju ne uči samo riječima. Ona se prenosi primjerom.
I dok god postoje učitelji koji djeci otvaraju vrata prema njihovoj prošlosti, dok god se čuju stare ličke pjesme i dok god mladi nose narodne nošnje s ponosom, duša Like neće nestati.
Ona će živjeti – u novim generacijama.
Foto: Privatna arhiva
