RAT JE ZAVRŠIO, ALI NJIHOVA BORBA JOŠ TRAJE – NE ZABORAVIMO HRVATSKE BRANITELJE S PTSP-om
Postoje rane koje ne možemo vidjeti. Rane koje ne krvare, ali bole. Rane koje ne ostavljaju ožiljke na koži, nego duboko u duši. To su rane koje mnogi hrvatski branitelji nose desetljećima nakon što su utihnuli pucnjevi i završio Domovinski rat. Dok danas živimo u slobodnoj Hrvatskoj, neki naši branitelji još uvijek vode svoje najteže bitke. Bitke koje se ne vode na bojištu, nego u tišini vlastitih domova, tijekom neprospavanih noći, u sjećanjima koja se vraćaju i u trenucima kada je teško pronaći mir.
PTSP nije slabost. To je ozbiljna borba s posljedicama traume koju čovjek ne može jednostavno ostaviti iza sebe.
Naši branitelji nekoć su stajali na prvoj crti, branili svoje obitelji, svoje domove i svoju Domovinu. Gledali su smrti u oči, gubili prijatelje i suborce, proživljavali strah i neizvjesnost te nosili teret odgovornosti koji je teško opisati riječima. Mnogi su nakon rata pokušavali nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Šutjeli su, skrivali svoju bol i trudili se biti oslonac drugima, vjerujući da sve moraju izdržati sami.
Ali ni najhrabriji ljudi nisu od kamena. I oni imaju svoje strahove, svoje teške dane i trenutke kada im je potrebna pomoć. Iza mnogih zatvorenih vrata nalaze se priče koje nikada nisu ispričane. Supruge koje bdiju uz svoje muževe, djeca koja pokušavaju razumjeti očevu tugu, roditelji koji se brinu i prijatelji koji ne znaju kako doprijeti do čovjeka koji se povukao u sebe. PTSP ne pogađa samo pojedinca. Njegove posljedice osjeća i obitelj, koja često tiho, strpljivo i s mnogo ljubavi prolazi kroz iste teške dane.
Zato je važno razumjeti. Važno je saslušati. Važno je pružiti ruku bez osuđivanja i pokazati da pomoć nije sramota, nego znak snage.
Naši branitelji nisu manje vrijedni zato što se bore s nevidljivim ranama. Njihova hrabrost ne prestaje onoga dana kada skinu odoru.
Ne smijemo ih promatrati samo kroz njihovu bolest, nego kroz cijeli njihov život, njihovu žrtvu, njihovu ljubav prema obitelji i Domovini te sve ono što su dali kako bismo mi danas živjeli u slobodi.
Žrtva hrvatskih branitelja ne smije se zaboraviti i nijedan čovjek koji je branio našu slobodu ne bi smio ostati sam u svojoj patnji. Domovina nije samo zemlja, zastava i grb. Domovina su ljudi. Domovina su obitelji koje su čekale svoje najmilije, majke koje su molile za povratak sinova, djeca koja su odrastala bez očeva i suborci koji se nikada nisu vratili. Domovina su i oni koji su preživjeli rat, ali njegove posljedice nose u sebi svakoga dana.
Zato, kada sretnemo branitelja koji se povukao u tišinu, nemojmo odmah suditi. Kada vidimo da mu je teško, nemojmo okrenuti glavu. Ponekad iskren razgovor, poziv, prijateljska kava ili jednostavno pitanje „Kako si, prijatelju?“ mogu biti prvi korak prema osjećaju da nije sam. A kada je potrebno, pružimo mu podršku u traženju stručne pomoći.
Ne možemo izbrisati ono što su proživjeli. Ne možemo vratiti izgubljene suborce ni promijeniti prošlost. Ali možemo učiniti da njihova sadašnjost bude ispunjena s više razumijevanja, poštovanja, sigurnosti i ljudske topline.
Rat je završio. Ali za neke hrvatske branitelje mir još uvijek traje kao borba.
Nemojmo dopustiti da se oni koji su nekada čuvali nas danas osjećaju zaboravljeno.
Poštujmo ih. Saslušajmo ih. Budimo uz njih.
Jer sloboda koju danas živimo ima i njihova imena, njihove suze, njihove žrtve i njihove nevidljive rane.
Hrvatski branitelji, niste zaboravljeni. Vaša žrtva zaslužuje naše poštovanje, a vaša bol naše razumijevanje. 
