Žene u Domovinskom ratu – imale su čeličnu volju, inat, pozitivan duh i neizmjernu ljubav
Žene kao majke slale su svoje sinove i muževe u ratove, žene kao kćeri brinule su za svoju obitelj, žene kao ključan dio ratnih obitelji nastojale su održati tu obitelj na okupu te su probdjele nebrojene noći i dane u iščekivanju pozitivnih vijesti. Ne zaboravimo i na žene koje su doista aktivno sudjelovale na bojišnicama te su zaboravile na bilo kakve rodne podjele. Žena u Domovinskom ratu nije imala kuhaču, žena u Domovinskom ratu imala je čeličnu volju, inat, pozitivan duh i neizmjernu ljubav.
No prema podacima Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskog rata, 1995. godine je, od oko 200.000 hrvatskih vojnika pod oružjem – valja napomenuti da to nije ukupni broj hrvatskih branitelja, jer taj status ima i neborbeni sektor! – bilo 14.443 žena aktivnih pripadnica hrvatskih oružanih postrojbi, pričuvnog sastava ili narodne zaštite. Među njima je 766 poginulih i 1973 ranjenih pripadnice OSRH, danas s lakšim ili težim tjelesnim invaliditetom. Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja pak u Domovinskom ratu aktivno je sudjelovalo 24.246 žena, odnosno 4,78 posto ukupnoga broja hrvatskih branitelja. Poginulo ih je 110, a zbog teških je ozljeda 1.146 žena su ostale trajni invalidi. Samo u obrani Vukovara sudjelovalo je oko 400 žena.
Pritom nisu zabilježene velike razlike u spolnoj strukturi hrvatskih branitelja prema županijama – udio žena u braniteljskoj populaciji kreće se u rasponu od 2,1 do 8,2 posto. Najveći je udio žena bio je, logično, u ratom najviše pogođenim područjima – u Ličko-senjskoj (8,2 %), Vukovarsko-srijemskoj (7,3 %) i Zadarskoj županiji (6,6 %).
Unatoč razlikama u brojkama Ministarstva i Memorijalnog centra- kao posljedici različitih metoda evidentiranja borbenog i civilnog sektora – nesporno je da su žene u Domovinskom ratu ginule na ratištu uz bok muškaraca, nerijetko s oružjem u ruci. Njihova je uloga u ratu tim vrijednija ne samo zato što niti jedna od njih nije bila vojni obveznik – sve koje su išle u rat išle su dragovoljno, nego na njih nije postojao pritisak okoline da idu braniti zemlju, dapače ne samo da im nitko ne bi zamjerio da su ostale kod kuće, nego se često čudno ili čak negativno gledalo na odlazak žena u rat.
Sjetimo se svih žena koje su nastojale pronaći sklonište, koje su bježale pred neprijateljima i koje su privile uz prsa djecu nastojeći ih zaštititi od zvukova sirena, eksplozija i pucanja. Sjetimo se žena koje su provirivale kroz prozore nadajući se da će vidjeti lica svojih voljenih kako se vraćaju sa terena. Sjetimo se žena koje su ostale same i onih koje su bile podrška svojoj okolini.
Svakako su žene, kao ratni stradalnici, kategorija kojoj društvo ne poklanja dovoljno pažnje. Niti one koje su na ratištu dijelile sudbinu muškaraca, sudjelujući izravno u ratnim brigadama, a dijele njihovu sudbinu i danas suočavajući se sa stigmatizacijom zbog same činjenice da su branile svoju zemlju, tako i one koje su već zbog same činjenice da su žene postale metom seksualnog nasilja kao sredstva ostvarenja ratnih ciljeva, i na kraju one koje nisu izravno sudjelovale u ratu, ali su se nakon njega, zbog sudjelovanja svojih muževa u ratu, suočile s raspadom obitelji.
Prisjetimo se i svih žena koje su tijekom Domovinskog rata zarobljene i silovane. Ove žene danas proživljavaju i dalje tragove vremena.
Izvor: Domovinski rat
